Zapisi propalog idealista...

Hmmm... Sada je već 3 i pol u jutro, slušam neki chillout jazz i... a ništa, tu sam, samo to. Moglo bi se reći da mi se spava, a i ne bi se moglo, ovisi o gledištu.

Dan mi je bio usran (inače se ne služim ovakvim rječnikom, ali what the hell). Prepun ničega i nikoga i onog blijedog bad lucka (kad ti ništa ne polazi za rukom, ali ne nešto od velike važnosti; tipa nisam se mogla 2 sata spojit na net). Sto malih stvari pošlo je krivo, taman da te iživcira i da svih pošalješ u 3pm. A na kraju dana kad već shvatiš da to jednostavno nije tvoj dan, prepustiš se i sve gledaš s ironičnim smiješkom uz misao: "pa naravno da su mi krivo izradili slike, a pola ih uopće zaboravili napraviti, haha...a što drugo..."

Eto, nekako se dogodi pa uvijek pišem post na takav neki dan. Još će netko pomislit da sam mračnjak i pesimist

03:46... sad mi se već opasno spava, a možda to i nije loša ideja... iako baš volim živjeti noću, u miru i tišini, lišena stalnih smetnji (npr. "jesi napravila...bla bla bla...?" u pozadini) bez pokrića, a s jedinom svrhom da mi zagorčavaju život...

Do slijedećeg bad-luck-non-sense dana...

Svakoga dana,
Nepozvani,
Živimo istu priču.

Danas samo ovo malo od mene...

Opet, napad panike... Ruke su mi ledene, nožni prsti smrznuti, srce mi tupo i ubrzano kuca, trnci mi prolaze kroz tijelo... Pokušavam se smiriti i opustiti, ali ja nisam uznemirena, samo je moje tijelo poludjelo, vođeno, valjda, uvjetovanim refleksom.

Upravo sam saznala točan datum svog ispita, imam još šest dana. Radi se o The Ispitu koji već dugo povlacim i nekako mi se čini da je to samo zato što sama nisam odlučila da već jednom tome stanem na kraj. Opet sam u gotovo identičnoj situaciji kao nebrojeno puta ranije, stislo me vrijeme. Nisam naučila dovoljno da sad u miru još tih par dana ponavljam i opet mi se čini da nema ni smisla pokušavati stići jer to nije moguće. Tjeskoba mi gnječi želudac, stišće grlo, ne mogu disati... Negdje u sebi znam da, kad bih našla toliko potrebnu motivaciju, mogla bi stići. Da stvarno to želim, da se potrudim. Ali, ja jednostavno nemam volje i čini mi se da ne mogu, a najvećim je dijelom to zbog toga što...jednostavno, da sada konačno i riješim taj ispit, što onda? Premalo je vremena da lovim uvjet za višu godinu, to bi samo rijetkima uspjelo, a ja se nekako ne usudim ni pokušati. S druge strane, parcijala tako loše zvuči, već sam izgubila previse vremena...

Ne mogu podnijeti samu sebe, na neki sam se način izdala, prepustila se vremenu. Što je bilo, bilo je, i to je u mojoj glavi neispravljivo i zašto uopće pokušavati izvući nešto od svega kad to nikad više neće biti ono čemu sam težila...? Tako je to urezano u moje misli ili prije u doživljaj sebe i svega oko mene, i to toliko snažno da se ne mogu otrgnuti dojmu da je to doista tako, što god mi netko rekao.

Trivijalno je možda sliku o sebi graditi na temelju jednog još nepoloženog ispita, no na neki način sada to više nisam ja, kakva sam nekad bila, snažna i nepokolebljiva, sigurna u ono što jesam. Sada više ne mogu definirati sebe, malo me što određuje, a htjela bi se naći...koliko bi to samo htjela...

U pozadini čujem sat, glasno otkucava... U susjednoj prostoriji otkucava još jedan i kao da se nadmeću koji će prije otkucati sve moje necijenjene , uludo potrošene sekunde... Sama pomisao na prolazak vremena i na ono što slijedi za šest dana, izaziva slabost. Još jedno iskušenje, još jedan "ispit" se bliži, još jedna prilika da podbacim.

Tako je to danas, ovog trenutka. Za koju minutu možda će biti bolje. Možda i ja izvučem asa iz rukava, možda mi konačno bude naklonjena fortuna ili barem, ako ništa drugo, možda si oprostim ovih dana i budem opet optimist, kad mi već blijedi urođeni idealizam.

Danas mi je opet jedan od onih besperspektivnih dana koje provodim po cijeli dan u kući s potpunim odsutstvom bilo čega čemu bi se radovala na kraju dana. Tužno je uopće i priznati, ali jedino čemu se, recimo, donekle radujem jesu serije na tv-u večeras.
Moj trenutni posao je učenje, što je zapravo odličan posao i nekad sam ga jako voljela, mislim da ga i danas volim, ali mi nekako sve više postaje teret. Ne znam zašto je to tako, stvar je vjerojatno u potpunom nedostatku motivacije i besmislu svega o čemu sam već pisala.
Znam, znam... Cvilim o glupostima pored svog crnila koje postoji u svijetu, pored sve te tuge i jada ja sam se našla žaliti. Baš jadno od mene, zar ne? Zapravo se ni najmanje ne žalim na svoj život, smatram se sretnom osobom. Malo ljudi ima sve ono što ja imam, već sada u ranim dvadesetima.
Ipak, ne osjećam se dobro, i velikim dijelom sama sam kriva za to. Da se bar pokrenem, učinim već jednom nešto, dam koji ispit... Ali umjesto da učim, ja gledam tv, surfam internetom, fotografiram, pjevam, slušam glazbu, pišem blogove... Činim sve osim ono što doista moram. Zašto? Možda iz straha da neću uspjeti? Ili da hoću? Da ću završiti faks, naći neki posao, a moj će život proći pored mene i završiti prije no što sam odgledala reprizu... U međuvremenu, činim upravo to: ništa. Čučim u stanu jer moram raditi, a ne radim i vrijeme ide...nemilosrdno gazi sve pred sobom...
Moja je filozofija uvijek bila biti najbolja u sve mu što radim ili bar jednako dobra kao ostali najbolji. Jednostavno ne mogu probaviti sebe kao mediokritet pa to sada doista i nisam. Nekad jedna od najboljih učenica gimnazije, danas skoro propali student. Jer zašto naučiti pa proći kad mogu mjesecima učiti i najmanje detalje za najvišu ocjenu, u tome ne uspjeti i potratiti vrijeme i živce i zakopati se još dublje u vlastitu rupu. Pa da, to sam ja. Prije ću trošiti novce svojih roditelja i odgađati polaganje ispita u nedogled samo da ne bi bila osrednja i dobivala trojke, što se na kraju ipak događa. E, to je doista jadno.
Tako zapravo ispunjavam vrijeme kvazihobijima koji nikad neće postati sredstvo za osiguranje egzistencije jer mi se sve čini da sam i na tom polju mediokritet. Vjerojatno se svi rađamo s mišlju da smo na ovoj planeti s nekim razlogom, vjerujemo u to dio života, a kad shvatimo da to nije tako i da smo samo kotačić više u mehanizmu, sve potone na dno mora gdje počivaju neostvareni snovi i nade.
Unatoč svemu, kad već ne briljiram na akademskom polju, tješim se da utječem na ljude oko sebe, da sam uvijek tu za njih kad im zatreba i da svojim postojanjem činim jednu cjelinu s ljudima koji me okružuju. Čak i ovo pisanje možda utječe na nekoga jer više nisam samo netko zatvoren u četiri zida, moje misli sada lete beskrajnim mrežama cyberspacea i čekaju da ih netko uhvati i proslijedi dalje...

Konačno, nakon nekog vremena provedenog u razmišljanju o objavljivanju vlastitog bloga, i to je učinjeno. Vjerojatno zato što jednostavno imam puno toga za reći, a nema nikoga kome bi to bilo doista važno, tko bi učinio nešto po pitanju onog što me proždire. Tu ne mislim na neku meni dragu osobu, važnu u mom životu, već jednostavno na ljude svuda oko nas, motivirane da učine ovaj svijet boljim mjestom za život. Pa stoga, eto, pišem, u nadi da će netko razumjeti o čemu govorim i da ću možda saznati da ima više ljudi poput mene te da nije uzalud biti idealist.
Možda će se nekome činiti glupošću ono o čemu ću pisati, ali radi se o svakodnevnim, malim stvarima, koje diraju mnoge ljude, njihove živote i živote njihovih najdražih. Ja sam vjerojatno jedan od onih neizlječivih idealista, vrlo naivnih, još uvijek, koji uvijek očekuju najbolje od ljudi. Svaki put kad vidim da se netko ne pridržava pravila; na faksu, u poslu, u ophođenju s ljudima...svaki se put iznenadim. I nikako da naucim: That's the way the world works!
U tim i takvim situacijama ostajem zgrožena sa samo jednom mišlju u glavi: "Kako mogu?" ili "Zar je to doista naša stvarnost?" Da i dalje ne budem ovako apstraktna, evo jednog primjera, nazovimo ga hipotetskim...

Osoba radi na mjestu upravitelja ustanove, i jako dobro radi svoj posao, trudi se i ulaže sve svoje napore u to, zaista zna što radi. Odgovorna je za poslovanje svoje ustanove i zapošljavanje novih ljudi te uvijek nastoji uzimati najkvalificiranije ljude. Međutim, ta osoba odgovara Gradu, ne samo u vezi financija koje ustanova kojoj je na čelu dobiva od Grada za svoje poslovanje, već i svojom vlastitom glavom. Budući da si dotična osoba ne može priuštiti otkaz, mora poslušati naredbe iz Grada i zaposliti osobu koja njima odgovara, makar bila i zadnja na listi po svojim kvalifikacijama.

Zamislite sad položaj te osobe koja želi da njena ustanova napreduje i zapošljava kvalitetne ljude, a ovakvim je iznuđenim postupkom bila primorana unazaditi rad i kvalitetu svoje ustanove. A da ne govorim o ljudima koji su zbog toga ostali bez posla, a puno su kvalificiraniji od zaposlene osobe, možda i samohrani roditelj ili sto ti ja znam...

Čuvši za takav slučaj jednostavno nisam mogla vjerovati da svijet doista tako funkcionira i da odrasli "odgovorni" ljudi mogu tako djelovati... Pa kamo to sve vodi? Nije ni čudo da nam je država u k...., ljudi nezaposleni, siromašni... Kako vrijeme prolazi shvaćam da je nekada bilo puno više naivčina poput mene s misijom poboljšanja svijeta, ali utopili su se u masi beskrupuloznih monstruma koji danas vladaju. Uskoro se nađeš sam usred pustinje i bez sredstava za preživljavanje i ... poklekneš pred spoznajom da si sam, da sve već funkcionira na jedan određen i ustaljen način, a oni kojima to odgovara imaju svoj zatvoren elitni klub i bez problema se rješavaju crnih ovaca (naivnih i dobrohotnih idealista), ili ih, spoznavši njihove slabosti, regrutiraju u svoje redove... a Zemlja se i dalje okreće...

Moje nove spoznaje već duže vrijeme utječu na mene. Nekako mi sve gubi svoj smisao. Najviše se to tiče mog faksa. Posao kojim bi se trebala baviti u budućnosti postaje mi sve manje privlačan, čak do te mjere da nemam motivacije za učenje već jaaako dugo. Ali, ne radi se konkretno o tom određenom faksu, što god da sam izabrala ne bi bilo dobro, cause where I'm standing, everything seems black... Možda bi najviše uživala u nekoj umjetnosti, ali, možda je to krivi pogled, no, osjećala bi da jednostavno ne pridonosim, da ne mogu pomoći stvarnim ljudima sada i odmah, ispraviti nepravdu...
Kako se čini ne mogu to ni sada, ni ovako, niti zauzimanjem moralno i ljudski ispravnog stava, jer takva radnja za posljedicu ima samo linč... ili se varam? Ma nisam ni ja svetica, imam i ja svoje slabije trenutke, ali svjesno nastojim da ih bude što manje i da ne potonem s ostatkom svijeta. Iako borba nije poštena; njih je više, jači su, i vladaju...